Heroje stvaraju putevi koje oni odaberu, a ne moći kojima su ukrašeni. – Brodi Ashton
Možda ove riječi gore najbolje mogu opisati čovjeka, o kojem se vrlo malo zna.
Huso Salčić je spadao u onih 0,1% ljudskog roda koji je imao sve. Lavlje srce, briljantan um, karakter i dušu djeteta. Upravo takvi ljudi kao što je bio Salčić ne odgovaraju nikome. Ni onima sa kojima se borio rame uz rame, a posebno ne onima protiv kojih se borio.
Istorija, sadašnjost a vjerovatno i budućnost se dijeli na ljude koji svojom hrabrošću , intelektom i karakterom odudaraju od onih drugih. Ovi drugi tzv. “beskičmenjaci”(kako nekad, tako i danas ) su usud društva. Upravo zbog takvih “suboraca” su četnici 31-og maja 1942.godine, saznavši koga su ranjenog zarobili, kamom izvadili srce iz njedara.
Vrlo je teško sklopiti sve kockice o Salčiću jer od njegovog lika i djela su ostali samo fragmenti. Namjerno zaboravljen, izolavan i ostavljen.
Vjerovatno ovaj tekst neće imati hiljade čitanja, kao neki drugi ali za mene Huso Salčić spada u onu grupu ljudi koje zovemo “jedan od rijetkih” pa iz tog razloga želim da nešto napišem o njemu.
Huso Salčić rođen je 22.05.1911. godine u Stocu. Bio je svestrani zanatlija , književnik i antifašista. Salčić je kao momak išao sa hodžom Halilom Repkom, koji je bio slijep, po muslimanskim selima Bosne i Hercegovine , Crne Gore i propagirao klasnu borbu protiv buržoazije.
Huso je bio inteligentna i snalažljiva osoba. Vješt govornik kojeg su ljudi pažljivo slušali. Bez obzira što nije imao neko visoko oficijelno obrazovanje Salčić je pisao za dosta časopisa uključujući tada vrlo popularni Gajret a njegov roman “Ruke naše” su tadašnje kraljeve vlasti zabranile. Drugovi su mu bili Hamid Dizdar(brat Maka Dizdara) i Mirko Mihić a sa njima je napravio i prve korake ka SKJ-u.
Pošto je volio misliti svojom glavom iz SKJ ga izbacuju već 1939. godine zbog neslaganja sa partijskim rukovodstvom, prvenstveno sa Rodoljubom Čolakovićem i Mirom Poparom.
Stiže nam i II svjetski rat 1941.godine a Huso Salčić se priključuje partizanima u Dabru. Tamo je jedan od organizatora antifašističkog otpora ali sjeme zla među komšijama je već posijano. Pa ipak Huso Salčić uspjeva spasiti jedno kompletno srpsko selo od pokolja trupa NDH.
Breme izbacivanja iz partije ga prati pa ga nadređeni šalju u diverzantske akcije protiv četnika, ustaša i italijana da bi se “dokazo “, a u stvari Salčića šalju da se nikad ne vrati. On većinom sam ulazi u okupirani Stolac i pravi diverzije.
Maja 1942.godine tokom neprijateljska ofanzive biva ranjen i prebacuju ga u centralnu partizansku bolnicu u Zvjerini kod Bileće, kojom rukovodi dr. Safet Mujić. Četnici i italijani već kontrolišu skoro čitavu istočnu Hercegovinu a u Zvjerini se događa ono što se stalno događalo te 1942-e Partizansko obezbjeđenje bolnice (Sitnički) prelazi u četnike (vratiće se opet 1944) i nakon kratkotrajne borbe, neprijateljske trupe osvajaju bolnicu.
Među zarobljenim vojnicima, ranjenicima i medicinskim osobljem se nalazi i ranjeni Huso Salčić.
Kada su četnici saznali koga su zarobili izvode ga napolje i kamom mu vade srce iz grudi a potom ga bodu i kasape. Njegovo tijelo bacaju u jamu Viduša u kojoj se i danas nalazi.
Zajedno sa Husom Salčićem u jamu su bačeni svi zaklani borci muslimanske nacionalnosti, uključujući Husrefa Ćišića, ali o tome nekom drugom prilikom.
Husi Salčiću nikada kosti nisu izvađene iz jame Viduša. Huso Salčić nikada nije bio nosilac partizanske spomenice, mada mnogi njegovi dželati i drugovi jesu. Husi Salčiću je dignuta bista u Stocu iz stida, ne iz ponosa a ni nje više nema. Njegove književne radove su iza rata uzeli “drugovi” od supruge Marka Mihića, Danice i nikada niko nije saznao šta se sa njima desilo. Njegov roman “Ruke naše” je zapaljen u II svjetskom ratu.
Salčić nije pravio transfere iz četnika i muslimanskih milicija u XIII Hercegovačku brigadu. Husu nisu mogli “šaltati”, kupiti ni ušutkati .On je tačno znao šta je , ko je i protiv koga se bori.
Kada je ubijen imao je 31.godinu.
Danas skoro više niko ni ne zna, ko je bio Huso Salčić.
Nije to šteta za njega, jer onaj gore ima posebno mjesto za ovakve ljude, šteta je za nas !
