”Kad čovjek prenoći u Mostaru, nije zvuk ono što ga probudi ujutro, nego svjetlost.To znam iz iskustva.

Svjetlost me je dočekala pri dolasku u Mostar, pratila za vrijeme mog boravka od jutra do večeri, a docnije, po odlasku, ostajala u meni kao glavna karakteristika moga sjećanja na Mostar.

Uvijek mi se činilo da je to što sija nad ovim od prirode povlastenim gradom, što se prožima sve u njemu, neka naročita svijetlost, izuzetna po jačini i kakvoći. Uvijek sam mislio da sa njom mora da ulaze u čoveka ljubav za život, hrabrost i vedrina, smisao za mjeru i stvaralački rad.

Nikad se dovoljno nisam mogao nagledati te svjetlosti, iako sam je sretao svuda.Nje ima u smijehu ovih ljudi i jasnim samoglasnicima njihovog govora, na licima mladića i djevojaka u pred večernjoj šetnji.Ona se prelama kao zlatan, nemiran odblesak u časi mostarske žilavke, živi kao sabijena snaga i slast u ovim breskvama i trešnjama.Ona se krije u sjenovitoj, hladnoj vodi Radobolje.

Po njoj je Neretva najsvetlija naša rijeka, po njoj i sam goli krš okolnih brda ima neku stihijsku veličini.”

ZAPIS O MOSTARU
Ivo Andric; 1946.